Tijekom godina rada u nogometu sve sam više svjestan jedne stvari: nije važno samo što radimo, nego i što svjesno izbjegavamo. U moru metoda, savjeta, rutina i „najboljih praksi“, često zanemarujemo onu drugu stranu, negativno znanje. To je onaj dio trenerskog iskustva koji se ne vidi na papiru, ali se itekako osjeti na terenu.
Negativno znanje za mene znači razumjeti što jednostavno ne funkcionira. Prepoznati metode koje troše energiju, a ne donose razvoj. Uočiti pristupe koji zvuče dobro, ali ne stvaraju igru. Vidjeti navike koje se prenose iz generacije u generaciju bez stvarne svrhe.
U nogometu se često vrtimo u krug jer se držimo zaključaka koji su nekoć možda imali smisla, ali danas više ne rade. I zato mislim da je jednako važno učiti iz pogrešnih pristupa kao i iz dobrih.
Primjerice, izolirani tehnički treninzi bez konteksta igre rijetko daju prenosivost u utakmici. Pretjerano vođenje treninga oduzima igračima prostor za učenje. A rituali bez prave metodološke podloge samo stvaraju privid rada.
S vremenom sam naučio da napredak dolazi kad prepoznaš što treba izbaciti iz procesa. Kad znaš koje metode ne razvijaju igrača. Kad shvatiš koje navike usporavaju momčad. To je negativno znanje, ona nevidljiva zaštitna mreža koja te usmjerava prema boljem radu.
Što manje vremena trošimo na neučinkovite stvari, to više prostora otvaramo za prave nogometne ideje. I zato vjerujem da je poznavanje onoga što ne radi jednako važno kao i razumijevanje onoga što radi, a ponekad i važnije.