Kao netko tko nogomet promatra iz dublje perspektive od pukog rezultatskog učinka, nakon odigranih polufinalnih susreta Lige prvaka osjećam potrebu osvrnuti se na ono što često ostane neizrečeno, ili barem nedovoljno naglašeno. Jer nije stvar samo u tome tko je prošao, tko je zakazao, tko je "puknuo" pod pritiskom. Niti u tome tko će se u konačnici okititi naslovom. Nogomet je mnogo više od toga, a upravo nam je ova faza natjecanja pružila priliku da još jednom preispitamo jedan od najstarijih sukoba u igri, onaj između pragmatizma i ideala.

Navijao sam za finale Barcelona – PSG. Ne zato što sam zaljubljenik u ta dva kluba, već zato što su ove sezone predstavljali ono što nogomet, barem meni, mora biti: napadački, proaktivan, hrabar, oku dopadljiv i izvedbeno kompleksan nogomet. Nogomet koji traži više, daje više, ali i riskira više.

Nažalost, Barcelona nije uspjela. I možemo sad analizirati individualne pogreške, trenerske odluke, mentalitet, iskustvo, sve ono što se standardno spominje kada jedan san završi u polufinalu. No ja biram nešto drugo, biram divljenje. Divljenje toj mladosti, toj predanosti načelu, toj igri koja je proizašla iz ideje, a ne iz pukog straha od protivnika. Biram divljenje jer i u porazu možeš vidjeti pobjedu, ako znaš gledati.

Barcelona danas nije samo klub, nije ni samo način igre. Ona je vizija. Sustav koji proizvodi igrače, ali i ljude. Mladost koja nosi dres ne kao sredstvo promocije, već kao dio identiteta. Nogomet koji je više od "što prije osvoji prostor", više od "igraj na rezultat". To je nogomet koji stvara vezu. Pripadnost. Vjeru da se može uspjeti i bez cinizma, i bez oportunizma.

S druge strane, ipak ćemo u finalu imati predstavnika te ideje, PSG. Klub koji je kroz godine pokušaja i lutanja, konačno odlučio izgraditi novu nogometnu priču, ne samo kroz milijune, već kroz smjer. Angažiranjem Luisa Enriquea PSG je jasno signalizirao zaokret: želi biti prepoznatljiv po ideji igre, ne samo po imenima. I ustrajnim radom, korak po korak, došli su do točke gdje njihova igra, njihov balans između individualne kvalitete i kolektivne smjelosti, zaista predstavlja kontinuitet jedne nogometne filozofije, one u koju i sam vjerujem.

Dakle, finale možda neće imati oba protagonista koje sam priželjkivao, ali neće biti bez ideje. Pragmatizam će biti prisutan, kao i uvijek, ali vizija će također imati svog predstavnika. I to ne samo u taktičkom smislu, već u simboličkom. PSG, ovakav kakav jest sada, s ovom nogometnom hrabrošću i trenerskom dosljednošću, nosi u sebi trag onoga što Barcelona već godinama utjelovljuje: da nogomet može biti i lijep i uspješan.

Pitanje koje se meni nameće glasi: koliko smo još spremni trpjeti ideale, znati da ponekad neće donijeti trofeje, ali će ostaviti trag? I koliko je u današnjem svijetu takav pristup zapravo luksuz koji si rijetki mogu priuštiti? Ipak, ljepota igre, barem meni, počinje upravo tu: kad znaš tko si, zašto igraš, i kad ne mijenjaš lice svaki put kad rezultat nije na tvojoj strani.

Pragmatizam će možda još jednom slaviti, ali vizija neće nestati. Jer klubovi poput Barcelone i novi PSG nisu samo rezultati – oni su ideje. A ideje, kad su ukorijenjene i dosljedno građene, preživljavaju i poraze i euforije. I ostaju.