U nedavnom intervjuu za Sportske novosti, trener Istre Gonzalo Garcia izrekao je rečenicu koja mi je odmah zapela za uho: "Sa predsjednikom kluba sam se dogovorio da mi se nitko ne petlja u posao oko ekipe." Naizgled jednostavna i zdravorazumska izjava, ali u kontekstu hrvatskog nogometa, gotovo revolucionarna.

Znači li to da je u današnje vrijeme dogovor o autonomiji trenera postao izuzetak, a ne pravilo? Zar smo došli do točke gdje trener mora izričito tražiti dozvolu da radi svoj posao, prema savjesti, znanju i iskustvu? Ako je to tako, onda smo doista daleko skrenuli s puta.

Jer, ako trener nije taj koji odlučuje o treningu, o izboru igrača, o strukturi stožera, što mu onda ostaje? Statistički izvještaji? PR obaveze? Trener je u mnogim našim klubovima sveden na izvršitelja tuđe volje. I nije to problem samo samih klubova, već i šireg sustava koji guta vlastitu stručnost da bi ostavio prostor za "sive eminencije", menadžerske agencije, klupske direktore, predsjednike bez trenerske škole, ali s puno “vizije”.

U takvom okruženju rijetki su oni koji uspiju sačuvati svoj profesionalni integritet. No kada se to dogodi, kada trener dobije slobodu da odlučuje, da ustraje na svojim načelima, rezultati su vidljivi. I zato me ne čudi što treneri poput Marija Kovačevića i Gonzala Garcie postižu odlične rezultate. Njihov uspjeh ne počinje s taktikom, već s povjerenjem koje su izborili.

Naravno, klubovi imaju pravo i obavezu imati strategiju, razvoj mladih, financijsku stabilnost, dugoročnu viziju. Ali strategija ne smije biti izgovor za nametanje igrača koji još nisu dorasli ulozi. Forsirati mladog igrača samo zbog potencijalne zarade, iako je jasno da nije spreman, to je štetno. Ne samo za ekipu, nego i za samog igrača. Umjesto da se razvija prirodnim ritmom, on gubi samopouzdanje, motivaciju, pa i karijeru.

Uloga trenera nije da udovoljava tuđim interesima, već da vodi ekipu i igrače kroz proces učenja, rasta i natjecanja. I zato bi osnovno trenersko pravo, da bira ekipu, stožer, metodu rada, moralo biti neupitno. Ako to postaje predmet dogovora, ako se mora "isposlovati", onda nešto duboko nije u redu.

Možda je vrijeme da se zapitamo: tko uistinu vodi naše klubove?